Stid i osećaj neadekvatnosti

Tokom odrastanja neki od nas su imali teže relacione traume, neki „samo“ blaži oblik neviđenosti i neprepoznavanja naših potreba. U svakom slučaju ono što je univerzalnost savremenog načina bivanja je da postoje delovi nas koji su otcepljeni i otuđeni. Svaki put kada se pojave praćeni su stidom.

Do toga je došlo jer dete čija je potreba neprepoznata nikada neće reći „moj roditelj/staratelj ne valja“, uvek će reći „ja nisam u redu, moja potreba nije u redu, moja emocija nije u redu“ i kako bi preživelo taj deo sebe će proglasiti za nevoljiv i otuđiti. Uvek će spasiti roditelja i sliku koju ima o roditelju jer mu je on neophodan, potreban mu je taj kontakt da bi preživeo i da bi imao osećaj da postoji.

Ti otuđeni delovi su najčešće neizostavni aspekti našeg života – naše emocije, potrebe i senzacije u telu koje nam na njih ukazuju, naša autentičnost, kreativnost, posebnost. Na primer, ako u porodici nije bilo dozvoljeno da se izrazi ljutnja, ona postaje taj otuđeni deo selfa.

Drugi deo ovog mehanizma je stvaranje rascepa unutar sebe, self se deli na dva dela, ovaj otuđeni skriveni i drugi koji pokazujemo svetu. Taj rascep za posledicu ima i da osećamo da imamo dva dela, od kojih jedan posmatra, kritikuje, osuđuje onaj drugi.

Kod nekih ljudi koji su imali težu relacioni traumu u detinjstvu (veliku neviđenost, zanemarivanje, zlostavljanje) rascep je veći i moguće je da se razvije identitet koji je utemeljen na stidu.

John Bradshaw u knjizi „Oslobodite se stida“ dosta dramatično piše o ovom identitetu: „Toksični stid daje osjećaj bezvrijednosti, osjećaj promašenosti i nedoraslosti kao ljudskog bića.” Međutim, za većinu ljudi stid dolazi u talasima. Kada smo se izložili, kada smo u nečemu nesigurni, osvajamo novu veštinu, novi identitet, u partnerskim odnosima gde smo svi jako ranjivi i izloženi, kada osetimo da smo na neki način odbačeni – to su situacije koje provociraju osećaj neadekvatnosti, koji može da bude preplavljujuć. Umesto da se fokusiramo na konkretnu stvar u kojoj možda i jesmo neadekvatni, osećamo se kao totalni promašaj.

Neki od aspekata hroničnog stida dobro su opisani u pomenutoj knjizi, iako na dosta dramatičan način, a to su:

  • Sveprožimajući osećaj manjkavosti kao ljudskog bića (najčešće nije konstantno prisutan, već dolazi u talasima)
  • Problem sa razotkrivanjem pred drugima, ali i pred sobom – nemogućnost uspostavljanja autentičnog i iskrenog kontakta koji je paradoksalno lek za problem sa stidom
  • Rascepljenost unutar sebe gde je jedan deo nas najgori kritičar
  • Osećaj izolacije, usamljenosti, odsutnosti, praznine, nestvarnosti, nepripadnosti, posmatranja sa strane – nastaje kao posledica toga što nisam svoj, nisam u sebi, nisam sa sobom stopljen
  • Depresija – povezana sa tugom zbog gubitka autentičnog ja

Ken Evans u članku „Lečenje stida“ objašnjava mehanizam nastanka stida u situaciji zloupotrebe moći od strane značajnih drugih.

“Postoji osećaj inferiornosti, pri čemu druge doživljavamo kao moćnije i sposobne da nas povrede, obično kroz gnušanje, prezir i poniženje. Submisivno ponašanje je verovatno najvažnija socijalna adaptacija koju ljudska bića razvijaju kako bi preživela u prisustvu snažnijih i potencijalno opasnih drugih. Da smanji opasnost osoba šalje nepreteće signale moćnijem drugom npr. Izbegava kontakt očima, fizički se skuplja, povlači, skrova. To je kreativan način prilagođavanja odnosno preživljavanja u pretećoj sredini.

Stid se razvija pre kognicije i počinje izolacijom usled preplavljenosti nečime što dolazi od onoga koji je moćniji drugi (sadizam, mržnja, prezir, izlivi besa, gnušanje, pretnje, kazne). Izolacija, zid submisivnog ponašanja rezultira time da više nema značajnog drugog u odnosu na koga se možemo razlikovati i definisati. Da prevladamo izolaciju stvaramo rascep unutar sebe.

Radimo sebi ono što bismo želeli raditi drugome, npr. „Ljut sam na sebe“ – kao da su „ja“ i „sebe“ dve različite osobe. Sistem zasnovan na sramu je dovršen kada mislim i osećam prema sebi ono što mislim da drugi misle i osećaju prema meni (prezir, omalovažavanje, gađenje). Gledam na sebe kao da imam ogledalo pred očima. Mislim da gledam prema svetu izvan sebe, a zapravo odražavam sopstvene slike i zatim se kažnjavam.”

Kako izgleda problem sa stidom u svakodnevnom životu:

  • Nedostatak samopouzdanja i ljubavi za sebe
  • Perfekcionizam
  • Strah od kritike i odbacivanja
  • Kritikovanje, omalovažavanje i ponižavanje sebe
  • Želja da se bude nevidljiv
  • Nemogućnost da se zauzme za sebe
  • Gađenje prema sebi (ili svom telu)
  • Osećaj neadekvatnosti

Za kraj daću jedan opis studije slučaja iz gore pomenutog članka Kena Evansa: „Tom se pokušavao braniti od srama kroz uspjeh i izgrađivanje uspješne profesionalne karijere. Ipak, svaku je kritiku doživljavao duboko i tražio zaštitu. Ako bi napravio i najmanju pogrešku u javnosti, brzo bi i nemilosrdno iskritizirao sam sebe, prije nego bi itko drugi to uspio napraviti. U slučajevima kada bi se osjećao glupavo činio je sebe predmetom šale, kako ga netko drugi ne bi učinio takvim. Tomov samo-kriticizam i šale na vlastiti račun bili su vjerojatno okrutniji i više ponižavajući nego išta što bi to netko drugi mogao napraviti. Važnost samoponižavanja, ipak, davalo je Tomu neku kontrolu nad situacijom u kojoj bi se u suprotnom osjećao preplavljenim.“

Stid nastaje u odnosu i isceljuje se u odnosu. Reparativni odnos mora biti horizontalan u smislu da nema zloupotrebe pozicije moći, već odnos dve osobe zasnovan na jednakosti. Ovakav odnos omogućava osobi da polako izađe iz izolacije i stupi u kontakt onakva kakva jeste, spontano, da poveća svesnost i posledično oseti ljubav i prihvatanje prema sebi. I izgradi kapacitet da bude viđena od strane drugih.

Nije neophodno da taj odnos bude psihoterapijski odnos, ali je mala verovatnoća da se desi jer ne postoji bazično poverenje za uspostavljanje dovoljno bliskog odnosa u kome osoba može da se pokaže i bude viđena za ono što jeste. A to je lek. Takav susret iznova i iznova ponovljen vraća ljudsko dostojanstvo, omogućava ucelovljenje, i daje veru da je bliskost moguća i neće biti povređujuća.

Praznična depresičetina

Ja se svake godine na neki način dotaknem ove teme. Prvo privatno jer svake godine pred Novu godinu imam neku depresivnu fazu, a drugo poslovno jer nisam jedina koja ima ovu fazu.

Ukoliko imate promene raspoloženja i povremene ili česte depresivne faze, nezavisno od praznika, prvo što možete da uradite je krvna slika, da proverite vitamine B i D i ukoliko vam manjka da nabavite suplemente ili pogledate koju hranu više da unosite da nadoknadite te nedostatke.

Druga stvar koju možete da uradite ako već nije sastavni deo vašeg života je da uvedete ili pak povećate fizičku aktivnost. Ako nemate nikakvu aktivnost počnite od redovne šetnje. Ukoliko na primer redovno radite jogu, možda nije dovoljno, možda vam je potreban cardio ili trening snage. Ja sam na primer uvek imala redovnu fizičku aktivnost ali nekad je potrebno da pojačam.

Treća stvar je izlazak iz kuće. Ako radite od kuće to može da bude problem. Nađite razlog da izađete tj. da izlazite redovno.

Četvrto – struktura. Ako nemate strukturu dana a ne možete da računate na svoju volju za životom da vam nadomesti nedostatak samodiscipline i strukture, najbolje je da se naterate i napravite strukturu. Razumem da nije lako ali svako bira za sebe.

Sistemi podrške – ako iz godine u godinu imate problem sa promenama raspoloženja i depresivnim fazama, do sada ste možda izgradili neke sisteme podrške. Setite se šta je to što pomaže. Jedan od sistema podrške su svakako ljudi – nije istina da ljudi žele da budu u vašem prisustvu samo ako ste dobro, negujte prijateljstva u kojima možete da budete svakakvi.

Ako imate ozbiljnijih problema i ne vidite način da izađete na kraj sa time, potražite stručnu pomoć. Na raspolaganju imate privatne psihoterapeute i psihijatre, nevladine organizacije koje pružaju psihološku podršku i podršku u okviru sistema zdravstvenog osiguranja. Možda će vam nešto od toga odgovarati, možda neće, ali nećete znati dok ne posegnete. I ne odustajte. O tome da to nije sramota neću ni da govorim.

I sad – psihološki momenat. Nismo svi „sjebani“ iz istih razloga, ali postoje neke univerzalnosti:

  • Potiskivanje može biti jedan od njih. Mislim na potiskivanje svojih emocija i potreba. Ako ne možete samostalno da povećate svesnost o tome šta osećate, koje su vam potrebe, na koji način su frustrirane, kako da se pobrinete za sebe, kako da ispoljite sebe – potražite stručnu pomoć. Psihoterapija tome služi. Ovo je esencijalno za mentalno zdravlje.
  • Odstupanje od normi. Nova godina je nažalost podsetnik na sve naše neuspehe. Prošla je još jedna godina da se nismo ostvarili na nekom polju a očekivali smo to od sebe u ovim godinama. Dobro je osvestiti i prihvatiti neuspeh; podsetiti se na ono što smo dobro uradili, na čemu smo zahvalni, u čemu smo dobri; podsetiti se da svi imamo različit životni put i da nijedna egzistencija nije inferiorna u odnosu na neku drugu.
  • Usamljenost. Ovo je velika tema i gađa nas na različite načine. Ono što je dobro je pokušati procesirati je nekako, na terapiji, među prijateljima, kroz dnevnik, kroz umetnički izražaj. I ne odnosi se samo na ljude koji su „single“. Usamljenost je posledica nemogućnosti da budemo viđeni za ono što jesmo čak i kada imamo ljude oko sebe. I to je bolno.
  • Gubitak. Ako ovu godinu ispraćate sa činjenicom da je to bila godina gubitka nekog bitnog ili nečeg bitnog, a svi smo nekoga ili nešto ispratili ove godine važno je da ne očekujemo od sebe da naše emotivno stanje bude otporno na gubitak. Tugovanje je proces i neka ga.
  • Nedostatak poverenja/vere. Ako nas je život oblikovao tako da nemamo poverenja da ćemo na kraju biti zbrinuti, da se stvari dešavaju onako kako nam je potrebno a ne kako mi želimo, da nam život neće prirediti više i strašnije nego što možemo da podnesemo – onda znači da vera i poverenje nisu resurs na koji možemo da se oslonimo. Ukoliko je to slučaj sa vama dva su puta: ili ćete preispitati svoj sistem verovanja ili ćete potražiti druge izvore podrške.
  • Nerešeno, hronično, nagomilano. Ako ulazite u Novu godinu sa problemima koji su se nagomilali, a niste rešavali; ili još jednu godinu niste rešili nešto što je hronično sa čime živite, nešto što pokušavate ali ne možete da rešite – evo nekih razmišljanja. Evo šta to može biti: problematičan partnerski odnos, nezadovoljstvo, nedostatak novca, nerešen ili nezadovoljavajući profesionalni identitet, problemi sa decom, bolest… Prvo, polako, možete da napravite sistematsku strategiju; ali to možete tek ako se smirite, ne paničite ili omogućite sebi svesnost i širu sliku. Drugo, ne morate konstantno i non-stop da gledate u svoj neuspeh. Možete da skrenete pogled, da odložite rešavanje, da odmorite, pa polako. I ono što sam već pominjala – prihvatite neuspeh, ili privremeni neuspeh. Pa korak po korak. Ništa nije izgubljeno i svi imamo nešto veliko što nas muči i boli. Nismo manje ljudi zbog toga niti manje vredni. Život je kvrgav.

Desna hemisfera to the rescue

Kada kognitivno razmišljamo o nekoj temi koja nam je važna, nekom problemu koji želimo da rešimo, nekom kamenu o koji se spotičemo, nečemu hroničnom što nikako da se razreši…ograničeni smo na ono što možemo da shvatimo umom, kroz jezik, kroz verbalno i koristeći primarno levu hemisferu mozga.

Svakako i taj deo nam je važan. Ali puno više informacija o sebi ili situaciji ćemo dobiti ako angažujemo i desnu hemisferu, odnosno ako uključimo dijalog sa sobom u formi slika ili ako dopustimo podsvesti da nas iznenadi nekim novim informacijama. To je kao da smo naterali sebe da sanjamo na određenu temu.

Najjednostavnije je da prelistamo magazine i odaberemo 5-10 slika (može i tekst da bude slika) koje osećamo da su u nekoj vezi sa temom. Isečemo ih, rasporedimo na papir A3 ili A4 formata i zalepimo. Kada pogledamo taj svoj kolaž možda ćemo imati malo više informacija sa kojima možemo da nastavimo da se bavimo svojim problemom.

Možemo da napišemo po nekoliko asocijacija na svaku sliku i pokušamo da razumemo koje značenje za nas i našu temu to ima.

Ova tehnika može da posluži i ako rešavate neki poslovni kognitivni problem, ne samo za naše emocionalno putovanje. Od pomoći je jer nas distancira iz uobičajenog stanja zaglavljenosti u linearnom razmišljanju i podstiče kreativnost i sveže ideje.